Sjećate li se kaputa, košulja i ostalog što je u nekom zakutku nosilo markicu „Astibo“? Koliko je onih što se sjećaju znalo da je to ustvari antičko ime makedonskog grada Štipa? Vjerojatno malo, jer kad „osvojiš“ novi kaput, baš te briga šta znači ono za jakom :)

Štip je danas grad osrednje veličine, za makedonske pojmove možda velik, a za svjetske tek gradić s nešto manje od 50.000 stanovnika. Jednostavan je kao u nas Sarajevo: dvije ulice s kraja na kraj, između njih mirno teče Bregalnica, a dobar dio ostalih ulica se samo nadovezuje na te dvije.

Ako zađemo u povijest ovog kraja mogli bismo se malo i zaprepastiti, ponajprije kontinuitetom života na jednom mjestu. Astibo(s) je, kao prijestolnica tračkog plemena Peona, postojao još gotovo tisuću godina prije Krista, a prvi poznati, „pravi“ vladar grada i širokog područja na prostoru nekoliko današnjih država bio je Aleksandar Makedonski; on je ove krajeve svojoj državi priključio oko 360 godina prije Isusova rođenja. Kao takav, dobio je, evo, spomenik u najužem gradskom središtu.

U novi vijek, zakasnio je svega 14 godina, grad je uveo rimski car Tiberije, a onda su se, kao i drugdje, mijenjali razni vladari i carstva. Od Astibo(s)a je koje stoljeće kasnije nastao Estipeon i onda je trebalo promijeniti još samo nekoliko slova da se dođe do Štipa. Ne računamo naziv Ishtib, tako se, naime, grad zvao od 1382. i osmanskog osvojenja (po nekima se to desilo 13 godina kasnije), ali se, eto, „nije primio“ pa je i danas Štip. E, da, ko se ne sjeća „Astiba“ i Astibosa, sigurno se sjeća tek nešto mlađeg :) Kire Gligorova, rođen je upravo u Štipu.

Najbliže Štipu bio sam za služenja vojnog roka u JNA. Na planinu Krivolak hodočastili su, naime, valjda svi što su vojsku služili u Makedoniji. Tih nekoliko dana sjećam se i danas, zemunice u snijegu kopao sam samo kad sam bio dječačić i tada, na Krivolaku.

M.J. | Bljesak.info / Štip viđen s Isara

Grad se doslovno kao na dlanu, takoreći svaka ulica i svaka kuća, najbolje vidi s utvrde Isar, štipske znamenitosti broj 1. Isar se uzdiže na zapadnoj periferiji grada, iznad utoka rječice Otinje u Bregalnicu, i površinom je doista impresivan. Vjeruje se da je utvrda – kolika, ne zna niko – postojala još u doba cara Samuila, onog što mu oslijepiše vojnike, spominjao sam to u putopisu iz bugarskog Petriča, pa mu je preoteo bizantski suparnik Bazilije ili Vasilije II. Glavninu su, međutim, vjerojatno izgradili Osmanlije, koji su se njome služili dvjestotinjak godina, a onda, budući da se Osmansko carstvo proširilo daleko prema sjeverozapadu, diglo ruke od nje, pa je već u doba kad ovim krajevima šparta Evlija Čelebi i manje mu poznati kolega Mustafa Hadži-Kalfa (poznat i kao Ćatib Čelebi) definitivno napuštena.

Sad ću načas iz stvarnosti uskočiti u mitove & legende, a po jednoj su Osmanlije zauzeli Isar nakon što im je neko od domaćeg svijeta izdao najvažniji podatak, da postoji tajni tunel koji vodi u utrobu utvrde. Slična predaja veže se za desetine srednjovjekovnih i starijih gradova, a trebalo je proći kojih šest stoljeća kako bi se pokazalo da to u slučaju Isara nije legenda već stvarnost. Prije 11 godina se, naime, za nekih radova na obali Bregalnice, pred radnicima pokazala poširoka rupa u stijeni. Zovi ovog, zovi onog, stvorilo se tu svakovrsna naroda, ponajviše radoznalaca i onih željnih avanture. Elem, da skratim, ispostavilo se da „rupa“ u stijeni, duga 30 metara, vodi pod samu utvrdu! Eto primjera kako nekad i na legende, makar djelovale nadasve bajkovito, ne treba gledati s podsmijehom!

Ostacima utvrde s tragovima obnove, uglavnom u pokušaju, dominira rešetkasti metalni križ visok do neba. Nije jedini u Makedoniji, a vidjeh ih i u Bugarskoj, uvijek na najistaknutijim točkama iznad gradova. Ovdje, međutim, ima i dodatnu simboliku budući da se sa sve četiri strane utvrde nalaze crkve, raspoređene upravo tako da, gledane iz zraka, zajedno s utvrdom tvore križ. Križ, ali i tv-odašiljač ili takvo što plus još jedan sličan stup, nije se, eto, našlo nikakvo drugo mjesto ☹ Inače je dio grada s ostacima dvorca dug 160 metara, a još bolje bi bilo reći duguljast, s obzirom na širinu od svega dvadesetak metara, dok dio u kome su se nalazile radionice i ostale gospodarske zgrade ima dimenzije 250 x 50 metara. Utvrda je doista samo bijedna ruševina, s rupama zaraslim u grmlje i zidovima koji se jedva drže, pa je pri obilasku nužan popriličan oprez – pusti sve one fenomenalne poglede na grad, ne zvirljaj u zmijoliku Bregalnicu, pazi kamo koracaš! Gdje su u svekolikom kršu i neredu ostaci ranokršćanske bazilike, navedene u znanstvenim izvorima vezanim za ovaj kraj, nisam uspio odgonetnuti.

Do grada se stiže pored jedne od četiri crkve što čine križ, one stavljene pod zaštitu svetog Arhanđela Mihaila, zvane i Fitija. Prilično zapuštena, po zidovima, obrađenim keramoplastikom, brojni potpisi, oko nje kameni grobovi. Na vratima katanac. Nisam baš stekao dojam da se u njoj održava liturgija. Zvuči nevjerojatno da je, mada baš tako izgleda, podignuta još 1334. godine, i to kao zadužbina nekog protosevasta Hrelja. Pitam se ima li naziv Fitija veze s Fethom, vremenom pada nekog područja pod osmansku vladavinu? Ako ima, a godine se poklapaju, to bi mogao biti glavni razlog što je crkva sačuvana. Drugdje po bivšoj nam državi nema, izuzevši Srbiju, ovako moćnih crkvenih građevina kao što ih ima u Makedoniji, a ovo je jedna od njih. I sama za sebe je oblikovana u obliku tzv. upisanog križa.

M.J. | Bljesak.info / Dio pročelja Fitije

Između crkve i Isara se, kao i na mnogim drugim mjestima, ugradili partizani, pa do utvrde vode stepenice obrubljene kenotafima s imenima poginulih boraca. Na platou ispod stepenica stoje masivne trometarske uspravne mramorne ploče s isklesanim uzorcima nalik zavjesama i one čine neku vrstu ulaznog portala u kompleks, a na gornjem platou, kad se maše kenotafi, stoji urna, kripta s posmrtnim ostacima poginulih boraca.

Odlična stvar je – vidi se to već s ulaza – što je sve doista majstorski osmislio i izveo legendarni arhitekt Bogdan Bogdanović, a loša to što bi se, pogotovo na donjem platou, oko svakojako išaranih ploča, mogao sakupiti barem „tamić“ smeća. Eto, čisto neka Mostarci ne misle da samo oni imaju Bogdanovićevo „Partizansko groblje“ i da je jedino njima nevažna umjetnina jednog svjetskog velikana.

Išarano je i ono malo sačuvanih zidina grada, a „doprinos“ očito daju mnogi pa se nađe svega, od ljubavnih poruka, preko parola VMRO-DPMNE pa do zelenim sprejom iscrtanih zvijezda i polumjeseca. Sreća pa je pogled na sve strane upravo božanstven.

Ima zanimljiv običaj vezan za Isar. Kaže kako za uspona do utvrde treba pozdraviti 39 osoba, a narednu, 40. poljubiti, te treba baciti 39 kamenčića, a 40. ponijeti kući i staviti pod jastuk. Ona(j) ko ti se te noći ušulja u san bit će ti životni izabranik. Običaj poznat kao „Šetrse“ prvi se iz Makedonije našao na popisu nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a. Šteta što se upražnjava samo 22. ožujka, na blagdan 40 Svetih Mučenika. Kako god, ja ne sretoh doslovno nikoga, a da sam se u Štipu zadesio 22. ožujka, znam da bih dobro razmislio ne koga pozvati u san već koga tamo ni slučajno ne pustiti :)

Nigdje nema oznaka koje bi pokazivale gdje se nalaze sada samo arheološki ostaci crkvi svetog Vasilija (po nekima svetog Vlasija) iz 1377. i svetog Jovana Krstitelja (prije 1350.), te do danas sačuvane crkve Svetog Spasa (1369.), ali je crkva svetog Nikole, u koju sam se odozgo zagledao i sad se spuštam prema njoj, zdrava čitava. Prvotno podignuta 1341., jedna je od onih što čine križ oko Isara, ali je iz temelja ponovno sazidana 1867. godine i sad je glavna u gradu, sa statusom katedralne crkve Bregalničke eparhije Makedonske pravoslavne crkve. Tri lađe, četiri kupole poredane posred glavne lađe, živopis po svodovima i nešto fresaka. Sveti Nikola je inače i službeni zaštitnik Štipa.

M.J. | Bljesak.info / Jedan od ulaza u Bogorodičinu crkvu

U tom dijelu grada, zovu ga Novo Selo, nalazi se i Sveučilište „Goce Delčev“. Tek mu je 13 godina, ali već ima isto toliko fakulteta, organiziranih u tri kampusa, a djeluje u još desetak gradova u – tako bi se sad moralo reći, glupavo, ali „politički korektno“ – istočnoj Sjevernoj Makedoniji. Uz spomenik Gocetu Delčevu i njegov moto kojim se univerzitet vodi u djelovanju: Doživljavam svijet jedino kao polje za kulturno nadmetanje naroda. Ni sveučilište nije slučajno baš ovdje niti se slučajno zove kako se zove. Ovdje se, naime, nalazila prva škola na narodnom jeziku, a jedan od predavača bio je upravo Goce Delčev.

Pedesetak metara od ulaza u univerzitet – sad je valjda sve jasno! – nalazi se još jedna crkva. Posvećena je Uspenju Bogorodičinom i da je kakva novija, vjerojatno bih je (svako malo crkva, ima negdje čak i jedna katolička, posvećena Blagovijesti, ali je ne potražih) samo zaobišao, ali nije. Dobro, nije ni stara godinama koliko izgledom, iz sredine je 19. stoljeća, ali ju je – da skratim – zidao Andrija Damjanov, spomenuh ga u putopisu iz Pirota, onaj što je, i to tamo već rekoh, dovršio sarajevsku i iz temelja podigao mostarsku pravoslavnu sabornu crkvu. E, ono što je on gradio, makar nikad neće biti svjetski poznat kao neki, naprosto je vanvremensko ili, još bolje, za sva vremena, sve dok ljudi ne postanu roboti. I ikone, kao i ikonostasni duborez, radili su poznati majstori onog doba, među kojima i oni samokovski, primjerice Stanislav Dospevski, sin Dimitara Zografa i nećak slavnog bugarskog slikara ikona i freski Zaharija Zografa. I svana bezbroj pitomih i nadahnjujućih zidnih ukrasa; u odnosu na njih golema većina onih kojima danas ukrašavaju bogomolje najobičniji je kič.

U biti je najveći dio onog što vrijedi vidjeti smješteno u ovom, starom dijelu grada, a pomalo je čudno što u očito ipak neplanski sklapanom novom dijelu nema nijednog prostranog trga nego je sve nabijeno ne posebno zanimljivim zgradama s ulicama punim auta, dodatno „oplemenjenim“ „tržnicama“ na pločniku. Čak i onaj Aleksandar Makedonski što ga spomenuh nekako je stisnut sa svih strana. Inače je taj dio mnogo uredniji, s puno zelenila i cvijeća, ali manje-više samo pokraj praznog riječnog korita, a da nudi nešto posebno, to potanko. Našlo se mjesta za poneki spomenik, evo, recimo, moćne, a zanemarene biste mlade partizanke Pop-Jordanove, poginule u 19. godini, čije ime nikako ne uspijevam pročitati, ili za novovjeku umjetničku instalaciju uz jedan od mostova, što je gradu darova neki Mite Nikolov i pohvali se krupnim slovima na samoj umjetnini.

M.J. | Bljesak.info / Aleksandar Makedonski

Sačuvan je i nekadašnji osmanlijski bezistan, danas umjetnička galerija, kao i sahat kula, a jedna od ipak posebnijih građevina je džamija, također stiješnjena uza samu glavnu ulicu. Možda je stara, možda nova, nemoguće je procijeniti. Zaključana, niko ne izlazi, tek se, dok čitam natpis na turskom jeziku (Süphen olmasin biz sana parlak bin zafer hazirladik, što bi otprilike značilo „ Ne brinite, za vas smo pripremili tisuću pobjeda“), s ulice pojavljuje neki muškarac. Izgleda da sam mu sumnjiv što vrludam po džamijskom dvorištu, ali se sve mijenja nakon što mu kažem da radim putopis. Džamija, kaže, nema nekog posebnog imena (mada ima i službeno se zove Kadin Ana džamija), naprosto je džamija, a ima i medresu. Ostaje malo je reći začuđen kad ga upitam jesu li glavni u njoj ovdašnji Turci (u Štipu ih po popisu ima dva postotka, odnosno 877): „Čovječe, jesi li normalan?!“, kaže, blijedo me gledajući. „Nikad nijedan nije došao u džamiju! Ako si pravi novinar, nađi ih i vidi jesu li ti Turci uopće muslimani!“

Eto, mogao sam umrijeti vjerujući da su svi Turci muslimani, ali… Neznanac ne bi pred objektiv, ali me upućuje kako da dođem do još jedne, mnogo važnije džamije. „Ali to ti je sad i džamija i crkva, odnosno, još bolje, ni džamija ni crkva! Vidjet ćeš…“ Hm…

Unatoč svemu, baš se nahodah dok sam stigao do nje. Usput „susreo“ jednu novu, završenu, ali nikad osposobljenu crkvicu, usput shvatio da je, kao i u mnogim drugim gradovima ovog dijela Europe, sjaj rezerviran samo za „prvi red“, onaj u glavnoj ulici, dok već u sljedećem ima svega, pa se u istu sliku stope velebna višekatnica s makedonskom zastavom na krovu i ruševni kućerci što se jedva drže uspravno.

Do Husamedin-pašine džamije čitav je koloplet izvijuganih uličica, zatrpanih obiteljskim kućama, dok ne dođeš dvadesetak metara od nje, ne možeš je ni vidjeti. Sagrađena u 16. stoljeću, a Evlija Čelebi spominje je 1662. s kamenom munarom (od koje je sačuvan samo manji dio) i olovnim krovom. Gdje je zapelo pa je (n)i džamija, (n)i crkva? Ovdašnji pravoslavci, kao i množina znanstvenika, tvrde da je džamija podignuta na temeljima prethodno srušene srednjovjekovne crkve svetog Ilije.

M.J. | Bljesak.info / Husamedin-pašina džamija/crkva svetog Ilije

Kvadratnog je oblika, s tamburom položenim na stranice zidova i temeljima u obliku križa, a tako su građene i mnoge crkve; u mnogo čemu čak podsjeća na crkvu svetog Arhanđela Mihaila ispod Isara, ali je ispred nje turbe s grobom osnivača, mistika i derviša Husamedin-paše. „Narodna vlast“ ju je inače, čim je to postala, već 1945., zatvorila, a od 1953. do 1956. služila je kao muzejski prostor, nakon čega izgleda nije trebala nikome pa je polako propadala. U neko doba, a to će, pretpostavljam, biti nekad nakon ovih naših (zasad) posljednjih ratova, na blagdan svetog Ilije, u dvorištu su se, a potom, do 2006., i u džamiji, na molitvu počeli okupljati pravoslavni vjernici. To je izazvalo revolt ovdašnjih muslimana, spor je stigao do samog državnog vrha, pa je Vlada, u dobrom dijelu, uz Makedonce, sastavljena i od Albanaca, odlučila da bogomolja pripadne Islamskoj zajednici Makedonije. Otad se pravoslavci na svetog Iliju mogu moliti samo u dvorištu.

Pravoslavci traže da se obave arheološka istraživanja, a muslimani baš i nisu za tu opciju već da bogomolja ostane ono što je, kažu, uvijek i bila – džamija. Niko ne zna ni gdje je završio ključ Husamedin-pašinog turbeta, a narodna predaja kaže da će onaj koji ga nađe i otključa unutra pronaći ogromno bogatstvo. I dok spor traje, zgrada se, bila džamija ili crkva, polako ruši. Vjerujem da je svaki od čitatelja iz Bosne i Hercegovine već pomislio na Jajce i crkvu svete Marije sa zvonikom svetog Luke/Fethija džamiju. Dakle, gotovo u dlaku ista priča!

Opisujući stari dio grada namjerno sam „zaboravio“ spomenuti gradski muzej. Osnovan još 1952., jedan je od najstarijih u Makedoniji. I ovdje se, rubom dvorišta, uz antičke amfore, stele, kapitele, baze, urne i bezglave biste Rimljana, naredali partizani, momci odabrani, oni najistaknutiji s ovog područja, narodni heroji Slavčo Stojmenski, Hristo Arsov, Vančo Prke Sermen i Mihail Apostolski. Posljednji je bio i povjesničar, štoviše akademik, neko vrijeme čak i predsjednik Makedonske akademije znanosti i umjetnosti, što bi postao vrlo dabogda da nije bio istaknuti borac i da nije umirovljen u činu general-pukovnika.

Sad ću skočiti pet stoljeća unazad, kad inkvizicija protjeruje židove iz Španjolske. Općepoznato je da ih je mnogo došlo u naše šeher Sarajevo, po nekim napisima u sarajevskim medijima moglo bi se zaključiti da su tu završili malne svi, ali, naravno, nisu, nema gdje ih nije bilo, pa su tako neki stigli i u Štip. Osmanski izvori ovdje 1519. godine bilježe 38 židovskih obitelji s oko 200 duša. Brojčano su rasli narednih stoljeća i izrasli dotle da su predstavljali u svakom pogledu jaku narodnosnu skupinu, ali je Drugi svjetski rat, kao i drugdje, na sve to stavio crnu točku smrti – 561 ovdašnji židov završio je u nacističkom logoru Treblinka u Poljskoj. Preživjelih svega sedmero ☹ E, u dvorištu muzeja, na mjestu gdje se nekad nalazila sinagoga, podignut im je dopadljiv spomenik, ali bi onaj ko bi htio pročitati njihova imena i popratni tekst – na sramotu muzeju i čitavom gradu – prvo trebao uzeti četku i sastrugati čitave naslage ptičjeg izmeta.

Vremena imam, uvijek me ludo zanimaju mjesta gdje je antika ovoliko zastupljena, ali u muzej ipak ne ulazim, i to zato što se 20 minuta vožnje od grada, u maloj općini Karbinci, nalazi muzej na otvorenom, antička Bargala.

M.J. | Bljesak.info / U Bargali

Dakle, ono što je Salona Dalmaciji, Skelani istočnoj Bosni i Podrinju ili zaječarska Felix Romuliana istočnoj Srbiji, to je Bargala istočnoj Makedoniji. Kasna antika, prostrani grad oivičen još uvijek prilično čvrstim i stabilnim, dva metra debelim bedemima, monumentalnih kapija i, začudo, i danas uspravnih antičkih stupova. Ispočetka vojni logor, a potom veliko naselje i episkopalno središte. Ostaci bazilike, s podom prezbiterija obloženim sivim i bijelim pločicama, dvoje terme, cisterna za kišnicu… Sve-sve, ali mi je najimpresivnija zgrada u kojoj je spremište za džinovske amfore, dopola ili sve do „usta“ ukopane u zemlju. Ispred Bargale inače nema ni čuvara, kamoli da je komercijalno iskorištena; štoviše, nikog nema kilometrima uokolo. Ludo je i pomisliti, ali, znajući koliko su amfore vrijedne na crnom tržištu, moglo bi se desiti da se jednog dana, u sumrak, tad sigurno niko neće navratiti, usred Bargale parkira kamionet, iz koga izađe nekoliko radnika i dadne se na posao… :-O